satira (prema lat. satura: puna), književno djelo u kojem se napada pojedinac ili zajednica, kakva mana, karakterna osobina, uvjerenje i sl. Predmet napada podvrgava se ismijavanju, ironiziranju, osudi i prijeziru, bilo da je riječ o pojedincu bilo o kolektivu. Satira se dugo povezivala s mitološkim bićima satirima, no naziv joj ipak potječe od lat. satura, tj. satura lanx, što znači žrtvena zdjela napunjena različitim vrstama voća. Premda joj se podrijetlo može tražiti u prastarim mitskim obredima, satira je u modernome smislu riječi nastala u Rimu. Začetnikom rimske stihovane satire smatra se Gaj Lucilije, a najvećim satiričarima staroga Rima Horacije i Juvenal. Drugi je oblik satire menipska satira, u kojoj se prvotno proza miješala sa stihovima, a značajni su joj predstavnici Marko Terencije Varon, Petronije Arbiter i Apulej. U književnosti srednjovjekovlja značajnije je satirično djelo životinjski Roman o Liscu. Od kasnoga srednjeg vijeka, odn. od renesanse, u tradiciji menipske satire pisali su F. Rabelais, J. Swift, Voltaire, N. V. Gogolj, M. J. Saltikov, A. France, A. L. Huxley, K. Čapek, J. Hašek, F. Kafka, H. Mann, G. Orwell, K. Vonnegut i dr.). Među autorima satiričnih pjesama i poema ističu se A. Pope, G. G. Byron i H. Heine, a među dramatičarima B. Johnson, Molière, Gogolj, G. B. Show, E. Ionesco i dr.
U hrvatskoj se književnosti satira javila već u srednjem vijeku, u pjesmi Svit se konča, uperenoj protiv pokvarenosti redovnika i svećenstva. U renesansi satire su pisali dubrovački pjesnici D. Beneša, M. Vetranović i D. Ranjina, u XVII. st. P. Primović Latiničić i J. Palmotić, u XVIII. st. A. Gleđević, V. Petrović i niz manjih pjesnika. U drugoj polovici XVIII. st. Slavonac M. A. Relković napisao je odulje satirično djelo Satir iliti divji čovik, a na početku XIX. st. objavljene su satire Dž. Rastića, najvećega satiričara među hrvatskim latinistima. Jači zamah satire zamjetan je u drugoj polovici XIX. st., kada su se pojavili i prvi satirični časopisi. Među značajnijim su satiričarima S. Vraz, A. Starčević, A. Harambašić, A. Kovačić, S. S. Kranjčević, a u XX. st. A. G. Matoš, M. Krleža, S. Šimić, G. Krklec i mnogi drugi.
Danas se satira ne javlja samo u literaturi i kazalištu nego i u drugim medijima, filmu, glazbi i likovnim umjetnostima.
